Prošle godine u Marienbadu Reč je o filmu koji je jedan od prvih i ključnih manifestnih filmova Francuskog „Novog Talasa“ – jedne od najzančajnijih filmskih stilskih epoha. Francuski novi talas je doneo novo razmišljanje o filmu, prepuno novih montažnih spona, rediteljskih postupaka, čudnih slikovnih i zvučnih efekata, obraćanje glumca gledaocu i sve ono što bi trebalo ubiti magiju filma, sugerišući pomak od priče i ulazak u dubinu misli. Alan Resnais se ideološki prepoznao u novom pravcu i snimio vrlo cenjen film Hiroshima mon amour (1959) godine. Film je zaradio nominacije za Oscara i Zlatnu Palmu čime je Resnais uvideo da je publika gladna „drugačijih filmova“. Kao svoju stilsku odrednicu, odlučio je da mu poznati francuski pisci i pesnikinje pišu scenario, koji je takođe književna forma. Resnais je bio svestan da će umetnici poput Marguerite Duras – (nominacija Oscar za scenario 1960) i Alain Robbe-Grilleta – (nominacija Oscar za scenario 1963), baciti novo svetlo na scenario kao delo i dati ne tipične vrednosti dijalogu i naraciji. L’ Anee derniere a Marienbad ima jedno od najhipnotičnijih i najsnažnijih početaka ikad. Dok slušamo naratora kako dubokim glasom u cikličnim krugovima izgovara predivan poetičan Robbe-Grilletov skript, pratimo izvrsnu kameru Sasche Viernya (jedan od najboljih svetskih kamermana), kako puzi i šunja se kroz prazne, patinaste hodnike velelepnog zdanja u Marienbadu. Narator nam opisuje nameštaj i okolinu u repetitivnim rečenicama, slično kako bi šizofreničar razmišljao usamljen u praznom prostoru.   Vrlo brzo shvatamo da smo uvučeni u taman svet prepun ogledala, praznoće, samorefleksivnosti i mrtvog prostora u kome obitava samo par izgubljenih duša koje se muče sa sećanjem i identitetom, zauvek zarobljeni u njihovim potrošenim željama i snovima. To je svet izgubljenih ljubavi, istrošenih zidnih tapeta, prašine na komodi, zaboravljenih ključeva, ugaslog smeha za praznim šankom i zajedljivog vetra koji se šunja kroz uske hodnike igrajući se sa zavesama. Resnais je bazirao film više na atmosferi i stilu nego na klasičnoj filmskoj radnji. Ipak, okvirna radnja postoji: glavni muški lik u filmu jednostavno nazvan X (Giorgio Albertazzi),  primeti ženu (jednostavno nazvana A  – Delphine Seyrig) koja se s dosadnim mužem, kockarom, zvanim M (Sascha Pitoeff) odmara u Marienbadu (veliko napušteno imanje sa dvorcem).   Muškarac X je uveren da je prošle godine bio u vezi s ženom A i da je, makar trajalo vrlo kratko, to bila najveća ljubav njihovih života. Žena ga se ne seća i misli da je lud, ali se ipak potaknuta pasivnim mužem, zavisnikom od kartanja u čemu ga je nemoguće pobediti, prepusti sanjivom udvaranju, odbijajući se prisetiti prošle godine koju je tako duboko zakopala u sebi. Film se svodi na spore kadrove i vožnje kamere kroz prazne prostore, nebulozne dijaloge, mrtvačku i jezivo sanjivu atmosferu. Tako imamo scene u kojima u kristalnim raskošnim salonima, svečano obučeni, ali potpuno mirni kao kipovi, stoji stotine ljudi u tišini, dok glavni likovi plešu velcer dijaloga između njih, da bi scenu prekinuli pucnjevi iz pištolja u smeru kamere od 5 nepoznatih muškaraca. Resnais tako motažno-metaforičko-simboličnim slogom komentariše opasnost i greh koji nevera donosi preljubnicima, ali i ziagranost ljubavi koja je suprostavljena pasivnošću ženinog praznog braka.   Genijalni teoretičari filma su pokušavali objasniti i približiti ovaj film iscrpnim i dubokim esejima, ali jednostavno ga treba pogledati, iskustvo kakvo ovaj film pruža je neupredivo s drugim filmovima i jednostavno teško opisivo. Najbolje ga je uporediti s prekrasnim razbijenim ogledalom koje kad mu sakupljate delove sa poda u svakoj krhotini prikazuje sliku iste stvari iz istog ugla toliki broj puta da se nađete izgubljeni u mislima, i na kraju primetite, dok ste skupljali krhotine ogledala satima, niste ni primetili da ste se posekli i da curi krv.  Jednostavno ste opijeni atmosferom filma i u stanju ste hipnoze i sna.   Ovaj film se nalazi u svakoj relevantnoj filmskoj stručnoj knjizi i ekciklopediji kao vrhunski primer francuske kinematografije i jedan od najlirskijih i najčudnijih filmova ikad snimljenih. Njegove scene i likove analiziraju studenti, profesori i stručnjaci desetinama godina na raznim institutima i akademijama, kamermani i direktori fotografije komentiarišu i analiziraju genijalne i revolucionalne uglove kamere, pesnici i pisci kradu replike iz scenarija tretirajući ih kao najmilozvučniju poeziju,  a još mu tajna nije provaljena.    Film je pobednik Venecijanskog festivala (Zlatni lav 1961. i nominent za Oscara 1963. god). Ako vam se film svidi pogledajte: Persona, Inland Empire, Eraserhead, Mulholland Dr, Hiroshima mon amour, L’homme et un famme, Breathless,  The Decay of Fiction, Kabinett der Dr. Caligari

Ostavite Komentar

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas unesite ime