Često govorimo da smo pod stresom, da nam je posao jako stresan i slično, a šta je zapravo

stres?

Fenomen stresa je vrlo složen i u literaturi se različito određuje. Mogu se izdvojiti tri pristupa:

1) onaj po kome se stres definiše kao događaj koji za većinu ljudi predstavlja pretnju ili gubitak (ili,

ređe, izazov) ili kao događaj koji za određenu individuu predstavlja pretnju ili gubitak (ili izazov);

2) onaj po kome stres predstavlja reakciju na događaj u spoljašnjoj sredini, i to: aktivaciju

intenzivnih osećanja (najčešće neprijatnih); i/ili skup karakterističnih telesnih reakcija i

3) transakcionistički, koji predlažu Lazarus i Folkman.

Danas je najprihvaćenije treće gledište, kao najpotpunije. Transakcionističko shvatanje stresa

obuhvata oba napred navedena gledišta. Ovako shvaćen stres se definiše kao:

„odnos između osobe i okoline, u okviru koga osoba procenjuje

da neki aspekt okoline uključuje pretnju, gubitak ili izazov za njene

snage, pri čemu se javljaju karakteristične promene psihofiziološke

ravnoteže“.

Stres je proces koji se sastoji od tri bitne komponente. To su: stresni događaj,

subjektivna procena i psihološke i fiziološke promene.

Stresni događaj, stresor, se najčešće određuje kao pojačani, ili novi, ili produženi pritisak na

osobu koji zahteva pojačani napor da se situacija prevlada i da se na nju adaptira. Svako se lako može

setiti nekog stresnog događaja. Za zaposlene, na primer, to može biti dobijanje zahtevnog i obimnog

zadataka, rad za „teškim“ kolegom u timu, kašnjenje plate… Iako je stresna situacija najčešće neprijatna

po svojoj prirodi, ona može da bude i pozitivno određena, ali promena koja narušava uspostavljenu

ravnotežu, zahteva prilagođavanje i refefinisanje ponašanja i očekivanja. Takva situacija je venčanje,

koje iako je željeno i planirano, donosi sa sobom veliki broj zadataka, počevši od organizacije slavlja do

navikavanja na zajednički život i ono što on nosi.

Stresori mogu biti dugotrajni, kratkotrajni, kako i iznenadni ili očekivani. Možda će podela na

iznenadne i očekivanje stresore nekima delovati čudno, ali ako se malo zamislimo, često su nam upravo

događaji koji znamo da će se desiti stresogeni (ispiti, ocenjivanje u školi, evaluaciju uspešnosti na poslu,

plaćanje računa. Dok su ozbiljna povreda, svedočenje nasilnoj smrti, učestvovanje u saobraćajnom udesu

primeri traumatskog iskustva na dečjem uzrastu traumatska iskustva koja su nesumljivo stresori,

postoje i mikrostresori na koje ni ne obraćamo pažnju. Dnevni mikrostresori su događaji kratkog trajanja

i male jačine. To su svakodnevne neprilike, niskog intenziteta (mali nesporazumi sa suprugom ili drugim

članovima porodice, sitne prepirke na poslu, kašnjenje gradskog prevoza…) koje često zanemarujemo

jer su slabog intenziteta. Iako malog intenziteta, ovi mikrostresori mogu kumulativno da deluju sa drugim

stresorima jačeg intenziteta i da doprinesu ukupnom doživljaju opterećenosti.

Stresor izaziva kod osobe koja je izložena stresoru stanje distresa (uznemirenosti),

koje predstavlja sklop reakcija koje mogu da se ispoljavaju kroz direktno ponašanje, kroz fizičku

simptomatologiju, npr. glavobolja, ili emocionalne reakcije (npr. plač, vikanje) , kao kroz i poteškoće u

razmišljanju, donošenju odluka i slično. Često nam ljudi koji su pod stresom deluju izgubljeno, usporeno,

ne mogu da razumeju o čemu im pričate ili sate porovde nad najednostavnijim zadacima na poslu.

Najčešće emocije karakteristične za stres su strepnja, bes i tuga, a mogu da se jave i

stid, krivica i prezasićenost. Na dejstvo stesora i u našem telu se dešavaju određene reakcije. Fiziološke

reakcije u okviru stres procesa mogu se podeliti u dve međusobno povezane kategorije: neuroendokrine i

imunološke. One telo propremaju na „bori se ili beži“ odgovor na stres. Hans Saly je uveo pojam “opšteg

adaptacionog sindroma“ koji se odvija kroz tri faze. To su faza alarma, tokom koje telo mobiliše svoje

odrambene mehanizme, faza adaptacije, tj. vraćanja na fiziološku homeostazu i treća je faza, faza

iscrpljenosti, u kojoj se javlja bolest ili smrt, ako se stres nastavi.

Ako naše telo zamislimo kao vojnu

jedinicu koju je napao neprijatelj, u prvoj fazi dolazi do alarmiranja vojnika, prikupljanja oružja i

raspoređivanje ustrateške jedinice. U drugoj fazi se odvija borba sa ciljem da se savlada neprijatelj i da se

uspostavi mirno stanje koje je vladalo pre napada. Ako u ovoj fazi biva savladan neprijatelj, odnosno,

uspemo da se izborimo sa stresorom, dolazi do smirivanja i iako malo umirni, osećaćemo se dobro, kao i

pre nego što je stresor delovao. Na konkretnom primeru, ako kasnite na posao, a autobusa nema na

vidiku, bićete uznemireni i zabrinuti. Sagledavate situaciju – šta vam je činiti? Možete pozvati taksi, ili

umiriti sebe govoreći da će autobus uskoro stići, ili smisliti dobar izgovor što kasnite. Ako rešiti problem,

umirite se isačekate autobus ili taksi, onda ste uspešno prošli kroz drugu fazu. Kad je treća faza u pitanju,

u nju zapada vojska kada uprkos potrošnim svim mecima i velikim ljudskim gubicima nije uspela da

savlada neprijatelja. Fazu iscrpljenosti stresom kod ljudi možemo prepoznati po učestalom oboljevanju od

virusa, ali i težim bolestima koje imaju fatalan ishod kao što su srčana oboljenja ili rak.

Značajna komponenta stresa je subjektivna procena stresnog događaja. Naime, ono što

je stresno za jednu osobu u određenom trenutku, ne mora biti stresno za drugu osobu ili za istu osobu u

nekom drugom trenutku. Po Lazarus-u, subjektivna procena događaja zavisi od postavljenih zahteva i

oslonaca koje pojedinac ima na raspolaganju. u prvoj fazi procene osoba prepoznaje da se pred njom

nalazi neki problem, a u drugoj fazi prosuđuje koji su joj kapaciteti potrebni da bi problem rešila. Stres je

rezultat procene da postoji nesklad između zahteva u određenoj situaciji i mogućnosti osobe za

ispunjenje tih zahteva. Uz subjektivnu procenu samog događaja, na doživljaj stresa utiču i drugi faktori,

neke osobine ličnosti, optimizam/ pesimizam, motivacija za uspeh, procena stepena kontrole nad

situacijom i podrške koju imamo u toj situaciji. Pored ovih, na doživljaj stresora, njegovog intenziteta i

trajanja utiču i uzrast, pol, nivo obrazovanja i društveni status,životni uslovi i slično. O tome možda ni ne

razmišljamo, ali neke situacije su nam bile mnogo traumatičnije kad smo bili mlađi, kao što je odbijanje

devojke ili par kg viška, na primer. A opet, gubitak posla neće isto pasti starijem radniku na građevini sa

završenom osnovnom školom, koji svojom palatom izdržava petočlanu porodicu i programeru, koji ima

fakultetsku diplomu i bogatu biografiju, a uz to nema porodicu koja zavisi od njegovih primanja.

Promene psihološkog funkcionisanja tokom stresa mogu biti toliko intenzivne da poprime

dimenzije psihološke krize. Kriza je burni i intenzivni doživljaj nesklada, bezizlaznosti koji zahteva

promenu funkcionisanja. Jelena Vlajković u svojoj knjizi „Životne krize“ ukazuje na to da prolazeći

kroz krizu osoba mora da razreši određene adaptivne zadatke: da shvati značenje situacije, da se

konfrontrira sa realnošću i odgovori na zahteve spoljašnje sredine, da održi vezu sa članovima porodice,

prijateljima i drugim osobama koje joj mogu pomoći u razrešavanju krize i ublažavanju njenih posledica,

da sačuva razumnu emocionalnu ravnotežu u upravljanju emocijama koje se javljaju u krizi i da održi

zadovoljavajuću sliku o sebi i osećanje kompetentnosti i moći. Način na koji će osoba odgovarati na ove

zadatke zavisiće od njenih mehanizama prevladavanja stresa.

Ostavite Komentar

Molimo vas unesite komentar
Molimo vas unesite ime