IZVRNUTI SVIJET
kažem ti da znam
a ti nasmješeno ne vjeruješ.
Kažem ti neznam sve,
ali može se
može se.
Vidim
i bol i patnju i strah
vidim što rade našem svijetu,
vidim kako truju zrak
i truju zemlju
a ni more nije pošteđeno.
Čujem jauke i brišem suze
naše kreacije,
svijeta izvrnutog.
Gdje je logično smiješno,
a riješenja prejednostavna
da su besmislena
pa ih se ni ne provodi.
Gdje ljudske misli
okupira takozvana „sadašnjica“
gdje se ništa ne propitkuje
osim tko s kim spava,
gdje su ljudi svjesni da su robovi
i da se ne živi
nego se preživljava,
a ni nema želje za slobodom.
Gdje se evolucija zaustavlja
takozvanom ljudskom voljom.
Gdje kreacija nema smisla
jer je svijet uništen već.
I čemu da se trudim?
Čemu da stvaram ?
Da me smatraju ludom
ili da se pretvaram.
Ali ja živim,
djelujem ,
stvaram.
Ne mogu pognuti glavu
vidim mogućnosti
može se,
i tko god kaže drugačije
jednostavno, nije u pravu.
Autor: Emanuella Zubović
